PARAPSIHOLOGIJA: LEVITACIJA

ZABORAVLJENA VJEŠTINA
Tvrdi se da su mnogi drevni narodi poznavali vještinu levitacije. Ali, očito, to nije zaboravljena vještina: neki su ljudi i danas u stanju levitirati. Ima li u tome istine? U seriji fotografija objavljenih 6. lipnja 1936. godine u «Illustrated London Newsu» prikazane su sve faze levitacije poznatog indijskog jogina Subaje Pulavara - što dokazuje da ovaj fenomen nije hipnotička iluzija već stvarnost. Jedan Europljanin svjedok tog nesvakidašnjeg paranormalnog događaja opisuje ovu scenu: «Bilo je oko 12,30 sati poslije podne i sunce se nalazilo direktno iznad nas tako da sjenke nisu igrale nikakvu ulogu u toj predstavi... Stojeći mirno, Subaja Pulavar nas je pozdravio a mi smo ga zamolili da snimimo sve što se bude događalo sljedećih minuta.
Jogin je imao dugu kosu, opuštene brkove i strašno prodoran pogled. Dao nam je pristanak i mi smo počeli snimati. Prvo su vodom poškropili prostor oko šatora u kojem se trebalo odigrati predstava levitacije. Unutra se nije moglo u cipelama. Subaja Pulavar je pod šator ušao sam. Nekoliko minuta kasnije pomagači su zatvorili šator, kako bi se unutar zacrtanog kruga jogin mogao koncetrirati. Ali to nije potrajalo dugo. Kada su ponovo otvorili šator, pred nama je Subaja lebdio u zraku.
Planket i drugi svjedok približili su se da to malo bolje pogledaju: fakir je lebdio oko 80 cm od zemlje. Mada se pridržavao za jedan štap omotan platnom, ovo je imalo izgleda svrhu samo da ga drži u ravnoteži. Planket i njegov prijatelj pretražili su prostor oko i ispod Subaje i ustanovili da je sve čisto i da nije u pitanju nikakav trik. Jogin je bio u transu i svi su se gledaoci mogli uvjeriti da Subaja neosporno levitira.
I fotografije koje su tokom četverominutnog levitiranja snimljene iz raznih uglova, dokazuju da se nije radilo ni o kakvom mađioničarskom triku. Nakon fascinantne predstave joginovo tijelo se počelo lagano njihati, a onda se vrlo polako počelo spuštati. Trebalo mu je otprilike pet minuta da stigne do zemlje... Kad se Subaja prizemnio, njegovi su ga pomočnici prenijeli do nas kako bismo pokušali da mu savijemo udove, ali to nismo uspjeli. Jogina su trljali i pljuskali hladnom vodom punih pet minuta prije nego što se povratio iz transa.


LEVITACIJA-REDOVNI PREDMET
Studentima transcendentalne meditacije (TM ) pod nadzorom Mahariši Maheš Jogija u njegovom centru u Švicarskoj predaje se levitacija kao redovni predmet. Nakon dugotrajnih svakodnevnih treninga, mnogima polazi za rukom da osjete kako se lagano klate, dižu i lebde. Svi vjeruju da će – ukoliko se budu pravilno držali mentalnih vježbi - u tome uspjeti i da tu nema nikakve tajne.
Izgleda da je prilično lako izazvati polubestežinsko stanje. To potvrđuje i naredno svjedočanstvo, koje govori kako je četvero ljudi, da bi zabavilo društvo, s lakoćom podiglo jednog dosta krupnog i zacijelo teškog muškarca.
Taj punački covjek sjedio je opušteno na stolici i bilo je jasno da ga četvero ljudi, uključujući i njegovu malu kćerku, ne mogu podići samo na kažiprstima stavljanjem ispod njegovih pazuha i ispod njegovih koljena. Oni su tada sklonili prste i stavili ruke jedne iznad drugih njemu iznad glave vodeći računa o tome da ostave prostor izmedu ruku tako da se ničije dvije ruke nisu dodirivale. Tih četvero ljudi su se snažno koncetrirali oko petnaest minuta; a onda je neko dao znak i oni su brzo vratili prste ispod pazuha i ispod koljena - i debeli muškarac je počeo lebditi.
Kako je to moguće?
Duboka koncentracije četvoro ljudi na određen cilj, mogao bi, kako neki vjeruju, osloboditi skrivenu moć ljudske volje. Ili, sugerirati da malo poznata prirodna sila, ista ona koja u rukama iskusnog radiestežište vodi rašlje za otkrivanje podzemnih vodenih tokova, utiće na to da se anulira sila teže.

POPUT SNJEŽNE PAHULJE

Čini se da vjerski žar može imati neke veze sa ovom pojavom; postoji velik broj pouzdanih izvještaja o levitaciji derviša ili krščanskih i budističkih svečenika. Godine 1902. Alester Krouli sreo je Alena Beneta, budističkog svečenika u nekom samostanu u Burmi, koji je mogao "lebdjeti tamo-amo poput lista".
Aleksandra David - Nil, Francuskina koja je početkom 20. stoljeća boravila na Tibetu, opisuje neobične sposobnosti jednog tibetanskog lame: "Taj čovjek nije trčao. Činilo se da se odiže od zemlje i nastavlja u skokovima. Izgledalo je kao da je obdaren elastičnošću neke lopte i odbijao se svaki put kad bi mu noge dotakle tlo. Koraci su mu imali točnost klatna…"
Kažu da je taj lama «oćiju čvrsto upravljenih ka nekom dalekom cilju», što je odavalo da se nalazi u nekom paranormalnom transu, svakodnevno pretrčavao na stotine milja koristeći se ovom čudnom tehnikom kretanja, koja je bila neka kombinacija – levitiranja i trčanja.
I slavni ruski baletan Nizinski, imao je izuzetnu sposobnost da djeluje kao da je gotovo bez težine. On bi skočio visoko i padao bi lako i polagano, poput sniježne pahuljice.
U ovoj frazi naših saznanja o parapsihološkim fenomenima i njihovim mogućim praktičnim primjena, levitacija izgleda sasvim beskorisnom. Rastojanje koje se prede rijetko je veće od nekoliko stopa ili, u najboljem slučaju, kolika je visina jedne sobe. Ali neki ljudi vjeruju da su drevni ljudi mogli lako levitirati i da su tu vještinu koristili u mnoge korisne svrhe.


LETJETI ILI NE?
Kao i druge psihičke sposobnosti čini se da je levitacija jedna od onih vještina, koja je jednom bila gotovo zaboravljena, i koju sada ponovno uće studenti transcendentalne meditacije. Možda će jednog dana ljudi ponovo biti u stanju da lete kao što su to, navodno, nekada činili dobri, stari Druidi.
"Letovi" drevnih ljudi o kojima govorimo nekim istraživačima sugeriraju da su oni doživljavali vantjelesna ili astralna putovanja, a ne tjelesnu transportaciju. Mnoge priče o levitaciji ili letenju, čitaju se poput lucidnih snova, a snovi o letenju su uobičajeno iskustvo. Neki spavaći se bili uvjereni da znaju letjeti; na sreću, prizori i zvuci stvarnog svijeta obično ih dozovu pameti prije nego što počnu eksperimentirati.
Uz nekoliko izuzetaka, izgleda da čovjek može levitirati samo nakon dugih perioda mentalnih vježbi. Možda postoji zakon levitacije sa nekom tajnom formulom - neki "sezame, otvori se" - koju upućeni koristi prije nego se otisnu na fantastična putovanja. Ova teorija bi objasnila neobične slučajeve spontanog ili nasumičnog levitiranja koje je očaralo američkog istraživača Carlsa Forta. Jedan takav slučaj vezan je za 12-godišnjeg Henrija Jonesa, koga su tokom 1657. godine nekoliko puta promatrali kako se diže u zrak.
Jednom je mogao staviti dlanove na plafon, a drugom prilikom se podigao i odlebdio 27 metara preko baštinskog zida. To je trajalo samo godinu dana - ali to je bilo dovoljno da se proširi glas da je Henri Jones "začaran".
Levitacija je zaista rijedak fenomen, ali kad se razmatra u sklopu drugih svjedočanstava o isto tako rijetkim i bizarnim ljudskim mogučnostima - samozapaljivost, telekineza, teleportacija, primjeri nadljudske snage… - doima se izazovom kojeg je potrebno znanstveno istražiti i odgonetnuti. Majke koje podižu automobile da bi oslobodile djecu ispod točaka, ljudi koji hodaju po žeravici, mjesečari koji šetaju po krovovima i izvode "nemoguće" podvige, telekinetičko pokretanje predmeta, prekognitivni snovi, vidovnjaštvo…, postavljaju duboka pitanja o prirodi čovjekovih fizičkih i psihičkih potencijala.
Možda je nama i dato da prkosimo zemljinoj teži kad god to zaželimo. Sve dok ne shvatimo prirodu tog fenomena on mora ostati jedna od tajanstvenih prirodnih moći koje bi covjek mogao razviti i pametno iskoristiti.

http://svijetskemisterije.blog.hr/